U stalnom sukobu interesa rada i kapitala, radnik – pojedinac će uvijek biti slabiji i izgubiti bitku ako u nju ulazi sam nasuprot svojemu poslodavcu.
INTERES RADNIKA je za svoj rad ostvariti adekvatnu plaću kojom mogu omogućiti sebi i svojim obiteljima život dostojan čovjeka. Dostojanstven život ne znači jedva spajati kraj s krajem od prvog do zadnjeg u mjesecu, već znači da je to takav život kada radnici svojom plaćom uspiju podmiriti sve svoje ljudske potrebe u koje, osim osnovnih troškova života ( hrana, stan i režije) spadaju i adekvatni prostor za stanovanje, auto, školovanje djece, zadovoljenje ljudskih kulturnih i sportskih potreba, potreba za odmorom, dostupnim internetom i ostalo.
S druge pak strane INTERES POSLODAVACA je da radnicima za njihov rad daju što manju plaću kako bi troškovi rada bili niži i kako bi za svoje vlasnike ostvarili što veće profite, a time bi i njihove nagrade (bonusi) bili veći. Takav svoj interes, između ostalog, ostvaruju i produljenjem radnog vremena i zapošljavanjem radnika na određeno vrijeme pa nerjetko, da bi to ostvarili, ne prezaju niti kršiti Zakon.
U toj vječitoj suprotstavljenosti rada i kapitala SINDIKAT je jedina organizacija kojoj Ustav Republike Hrvatske, Međunarodne konvencije i Zakon o radu RH daju pravo na pregovaranje o kolektivnim ugovorima u ime radnika i organiziranje svih industrijskih akcija uključujući i štrajk.
SINDIKATI su upravo radi toga, danas više nego ikad, sve češće nepoželjni u hrvatskim poduzećima, jer predstavljaju jedinu prepreku i posljednju liniju obrane radnika od poslodavaca u njihovim pokušajima da se kroz omalovažavanje rada i male plaće jedva dovoljne za goli život, uništi u radnicima samopoštovanje, ljudsko dostojanstvo i volja za radom i napredovanjem.
ZATO neka vas ne iznenadi što ćete, u vremenu koje je pred nama, svjedočiti jalovoj primjeni politike “zavadi pa vladaj” iz redova poslodavaca. Za očekivati je da će prvo pokušati posvađati predstavnike sindikata među sobom, pojedince među njima sasvim moguće prozvati izdajnicima, cjeloživotnim snobovima, neradnicima, politikantima i samodopadnim gadovima i to mnogo sofisticiranijim menadžerskim jezikom bez da trepnu okom ili da im se pomakne ijedan mišić na licu.
Nakon toga POKUŠAT ĆE unijeti nepovjerenje između radnika i njihovih sindikalnih predstavnika. Predstavnici poslodavaca će u stilu BFF ( best friend forever) s mnogo “razumijevanja” i beskonačne “empatije” prema radnicima obilaziti ih na njihovim radnim mjestima sa željom da čuju njhove probleme i uvjeravati ih da će ih istog trena osobno krenuti rješavati te da im u njihovom međusobnom odnosu zapravo ne treba posredovanje sindikata. Čak štoviše sindikat će, onako kao usput, okriviti što radnici neće dobiti ponuđene mrvice, jer su njegovi predstavnici nerazumni, samo misle na svoju promociju, a ne zastupaju interese radnika.
KOLEKTIVNI PREGOVORI u Podravki između sindikata koji zastupaju interese radnika i poslodavaca nakon samo tri pregovaračka sastanka su zastali i proglašen je spor. Poslodavci su opetovano ustvrdili da nemaju novaca za povećanje plaće radnicima i da žele o ovoj temi nastavak razgovora tek u srpnju iduće godine (ako rezultati poslovanja to budu dozvoljavali), a sindikati takvo stajalište poslodavaca nisu mogli prihvatiti.
Slijedi PERIOD MIRENJA tijekom kojeg je, uz korekciju trenutnih poslodavčevih stavova, moguće vratiti se za pregovarački stol i pregovore oko veće plaće privesti uspješnom kraju u korist Podravkinih i Belupovih radnika. Moguće je isto tako da postupak mirenja neće biti uspješan. Tada će sindikati pozvati radnike – svoje članove, da zajedničkim djelovanjem objasne poslodavcima zašto je Podravka svakim danom sve manje kompanija sa srcem.